Aida Bagić

Aida Bagić rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je opću lingvistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts, u Amherstu, SAD. Objavila je zbirke pjesama Ako se zovem Sylvia (Aora 2007.), Tijela su laka meta (Mala zvona 2014.) i Nizvodno, rijekama (Treći trg 2019.) te kratkih proza Znam li ja gdje živim (Zoro 2012., DPKM 2019.). Pjesme su joj prevedene na njemački, engleski, poljski i slovenski, a nekoliko je uvršteno u Antologiju jutra poezije (2010.) i antologiju suvremene europske lezbijske poezije Brez besed ji sledim (ŠKUC 2015.)  Sudjelovala je u pokretanju i radu niza feminističkih i mirovnih inicijativa.

Riječi koje si izgovorila

Padaju.
Nije velika udaljenost između tvog lica, ozbiljnog
pogleda, usana čiji rubovi lagano podrhtavaju i tla pod
tvojim stopalima.
Ali svejedno, riječi ti nisu još dospjele ni do pupka.
Naglo su pale do grla, kliznule niz vrat, sve do one male
usjekline među grudima, usporile su tu, zaustavilo ih je
tvoje disanje, prigušeno, kao da se bojiš da bi jedan puni
udah tvojim riječima mogao dati snagu koju ne želiš da
imaju. U pravu si, mene bi tvoje riječi mogle ubiti.
Zato ih radije gledam kako lebde u visini tvojih
grudi, teške su, znam da će pasti, ali neka padnu polako.
Sve dok ne dodirnu tlo mogu zamišljati da se nije
dogodilo ovo što se upravo događa, mogu zamišljati da
je sve u najboljem redu, nasmijat ćemo se, izaći na balkon
zalijevati cvijeće, povezivat će nas, sa svakom riječju bit
ćemo bliže jedna drugoj. Toliko je tih riječi-konaca među
nama da ja više ne znam koje su moje, koje tvoje, sve su te
riječi tijekom godina postale naše.
Još malo, i postat ćemo naše riječi.